Ovde vidite igru, ka dobro kaže duh vrimena u 1950-i ljeti. Cilj ove igre s naslovom „Pametni državljani“ [„Der kluge Staatsbürger“] je, da se ujedinjenimi snagami izgradi općina. Svi pomažu i su važni: službeniki, djelači i djelačice, poljodjelci i poljodjelke, vračitelji i vračiteljice, rukotvorci, rukotvorke i obrtniki. Sporazum namjesto konflikta pritom stoji na prvom mjestu.

To je i polazna točka socijalnoga partnerstva, ko postoji od 1946. ljeta. Ona je osebujnost austrijanske demokracije. Zastupničtvo djelodavateljev – dakle gospodarska komora i seljačka komora – se redovito sastaje sa zastupničtvom posloprimateljev – dakle s djelačkom komorom i savezom sindikatov –, da skupa s dotičnom vladom najdu kompromise na područji socijalne i gospodarske politike.

Vrijeda po 1945. ljetu su se ove četire organizacije aktivno uključile u gospodarsku politiku, da skupa poduzmu nešto protiv inflacije i recesije. Fiksirali su cijene za produkte i stope plać u takozvanom sporazumu o cijena i plaća. Tim su pokušavali prilagoditi životne stroške plaćam za djelo. Kanili su i prepričiti, da se ponavlja ono iz Prve republike, gubitak povjerenja u vladu i raskol društva. Ideja je bila, da pri pregovori najdu široki sporazum, ki bi odgovarao čim većemu broju ljudi.

Iako je socijalno partnerstvo danas u prispodobi s 1960-imi i 1970-imi ljeti zgubilo uticaja, je ono i nadalje važno, na primjer pri rasprava o novi kolektivni ugovori ili o pitanji naobrazbe. Došle je do kritike zbog netransparentnih odlukov, pri ki sudjeluje samo mali krug ljudi, ili zbog predbacivanja, da ne kanu ostvariti reforme. Socijalno partnerstvo nije zakonski regulirano nego temelji na neformalni rješenji.

Na desnoj strani bijelih kockov, na ki visi plakat o štrajku, vidite statistiku o štrajki u Austriji. U Drugoj republiki je u Austriji bilo jako malo štrajkov, manje nego u svakoj drugoj EU-državi. Jedina iznimka je bilo 2003. ljeto – onda su štrajkali protiv reforme penzijov, ka se je odredila prez socijalnopartnerskoga konsenza.

Odricanje od štrajka se danas – i zbog jake pozicije socijalnoga partnerstva – drži nečim tipično austrijanskim.